perje_andeli_1
Anđeli

Anđeoske priče čitatelja: To malo perce na vodi

Već dugo znam da su anđeli tu, pokraj mene i da me prate. U stvari oduvijek sam to znala, od malena, ali sam to nekako s odrastanjem zaboravila – sve do jednog trenutka u životu koji je bio prekretnica u mojem duhovnom razvoju i mojem „povratku kući“.

Otada sam ih ponovo počela osjećati. Bili su uz mene svakodnevno dok sam prolazila teške trenutke, osjećala bih njihove dodire na  bradi, kao da mi netko drži ruku ispod nje i tješi me, osjećala bih kako mi diraju kosu i nježno mi prolaze po ramenima, osjećala bih to svaki puta kad bi mi bilo teško. Ostavljali bi mi perca i to na mjestima gdje je stvarno bilo nevjerojatno da ih nađem. Javljali su mi se, nevjerojatno, pomoću brojeva… naime, bilo je dana kad bih viđala iste brojeve kamo god  bih pogledala, sve dok ne bih kroz smijeh rekla: „U redu, shvatila  sam“!

Vratili su me u život, vratili su mi snagu i promijenili me, u potpunosti. A onda kao da su odjednom nestali. Znala sam ja da su i dalje sa mnom, ali više mi nisu ostavljali perca, jer sada više nisam bila tako ranjiva. Znala sam im u šali reći da su me zaboravili, iako sam znala da su oni i dalje tu, po kraj mene.

I tako, prije nekoliko dana, kad sam već zaboravila na tu šalu s njima, dok sam uživala  kupajući se u moru, potpuno smirena, sretna, s osjećajem neke velike lakoće i zahvalnosti za sve što imam u životu,  odjednom ugledah to maleno perce kako pluta po vodi, ravno prema meni. Bilo je tako maleno, tako bijelo i čisto. Plutalo je po vodi, ali uopće nije bilo mokro, što me najviše iznenadilo. Primila sam ga u ruke, pogladila, nasmijala sam se i  glasno rekla: „Hvala vam anđeli na ovoj potvrdi da ste i dalje uz mene”.

Zahvalila sam im se i spustila to malo perce na površinu vode, neka otplovi, neka usreći još nekog. S osmjehom na licu, nastavila sam plivati… prema obali svoje Sreće.

Foto:  Andraz Lazic