o autoru

Moja priča 2. dio: Zašto je glava na vrhu tijela

Drugi nastavak: Pitanja, suočavanja i kristali

Kako u životu gotovo nikada zlo ne dolazi samo, već se povečava dodatnim problemima, tako je bilo i sa mnom. Nije bilo dosta da sam bila gotovo posve nepokretna, nije bilo dovoljno da deseci liječnika nisu mogli ustanoviti uzrok, još manje način liječenja….život je znao biti dodatno grub: recimo, uza sve muke i bolove, da bih stigla do nekog liječnika trebalo je koristit javni prijevoz. Javni prijevoz!? A ja nisam mogla stajati!  Primanja su u to doba bila gotovo bijedna, naknada za bolovanje ne bi pokrila ni taxi od željezničke postaje do liječnika koji bi, najčešće, živjeli u kakvim elitnim četvrtima kilometirma daleko do željezničke postaje…a mi obitelj bez auta, novčanik prazan.

Strašan osjećaj, strah pomiješan s nemoći.

Toliko strašan da sam se počela strašno usredotočivati ne bih li nekako sama pokušala dokučiti što se događa. Ako liječnici ne znaju naći neki “materijalni” dokaz, uzrok, bilo što…možda je stvar u nećem posve drugom? Moze li glava pomoći da razumijem svoje tijelo? Što ga grči? Da li tijelo samo šalje neke signale glavi?

No, do toga ću doći kasnije.

Tad je glavni problem bio baš taj vražji prijevoz. Kako doći, kako pronaći adresu, tko će me nositi, kako platiti…

U toj muci, tko zna kako i na čiji poticaj, jednog je dana trebalo otići do čovjeka koji će “možda pomoći” jer, “ne škodi vidjeti, kad si već sve prošla”.  Ali, taj čovjek je stanovao punih sat vremena hoda od željezničke postaje? Kako doći do mogućeg iscjeljenja ako se ne mogu odmaknuti ni od vlaka? Srećom, pojavio se spas u obliku službena vozila jedne tvrtke koja je uskočila u pomoć.

Krenuh u nepoznato. Čovjeka kojem idem uopće ne poznajem. Ne znam ništa o njegovim  sposobnostima. Čista nepoznanica.

Sjećanje navire…unose me u lijepo uređeno dvorište, dočekuje nas uredno odjevena gospođa, zatim dolazi njen suprug i predstavlja se. Dragutin, ovo je moja supruga, Ankica. Topli ljudi, to pamtim.

Unose me u kuću, i nakon nekoliko rečenica o mojem općem stanju, polože me na pod. Sjećanja naviru…Dragutin stavlja meni tada nepoznate kristale oko mene, u krug. Kaže, smirite se i ležite tako dvadesetak minuta. I dodaje da pokušam osjetiti, promatrati što se događa u mojem tijelu. Što se događa u mojem tijelu? Otkud to, o čemu govori…Ode Dragutin, a ja ostadoh sama na podu, okružena s nekakvim kristalima, zbunjena, što da radim i mislim, kakvo promatranje vlastitog tijela!? Moja je nevjerica bila jača od njegovih savjeta da se usredotočim, šok je nadjačao bilo kakvo “osluškivanje”.

Nakon nekog vremena, eto Dragutina nazad u sobi. Pita, što imam reći? Što da mu kažem, zbunjena, u šoku. Šutim. I tada ga čujem kako mi govori….kao da mi i danas struji taj glas…čujem ga kako govori da mu uopće nije jasno zašto sam došla do njega kad, reče, sve svoje probleme mogu riješiti sama!! Pa i ovu nesnosnu bol i nepokretnost!! 

Još snažniji šok! Otkud to? Tko je on da mi to govori, otkud zna, je li to još jedan od mnogih….Osjećala sam da se neka ljutnja nakuplja u meni, gotovo do bijesa: da sam mogla stati na noge, pobjegla bih.

I onda ga čujem kako mi kaže da – ustanem. 

U nekoj mješavini bijesa  i nevjerice, nasmješih se. Pristojno. Bolje nego da nešto nepristojno kažem. Ne, samo ustanite, ponavlja on. Kako da ustanem kada ste me unijeli u sobu? Osim toga, da mogu stajati na nogama, sad ionako ne bih bila ovdje i slušala priće kako si sama mogu pomoći. Ali, Dragutin ne odustaje. Svašta je tada prolazilo mojom glavom, potpuni košmar straha i zbunjenosti. No, rekoh sebi, pokušaj. Pokušaj kad čovjek već navaljuje. I sam blagi Bog zna kako, dakako i uz Dragutinovu pomoć, polako se osovih na noge. 

Stojim u toj sobi čovjeka kojeg nikad ranije nisam vidjela, stojim nakon silna vremena ležanja i nepokretnosti, stojim…Bože, stojim! Koja sreća i ushićenje, suze radosnice u očima. Stojim, čak štoviše, puževim korak uskoro sam prošla put od sobe do kuhinje. Bože, stojim i krećem se!?

Tada, prije više od dvadeset godina, nisam znala nista o kristalima, niti o bilo kojoj vrsti terapije osim one standardne, fizikalne. Koje mi ionako nisu pomogle, baš kao ni oni silni narodni biljni pripravci zapisani u bilježnicama naših baka na kuhinjskom ormaru. 

Najvažnije, tada nisma znala zašto je glava na vrhu tijela, jer nisam znala da tijelo šalje signale, da je tijelo mudro, da želi razgovarati, da šalje poruke i da će biti s nama i služiti nas samo ako i mi budemo slušali njega. 

Kasnije mi je tek postala jasna ona narodna izreka “glavu gore”. Drži glavu gore i slušaj što joj govori tijelo, odozdo.

Bila je to životna prekretnica. Tada sam spoznala da se moram brinuti o sebi, da se moram usredotočiti na sebe i svoje tijelo, da ga ne mogu i ne smijem samo rabiti i zlorabiti. I tada sam shvatila da nema granica…ako se posvetim, sve mogu, govorila sam u sebi. S vremenom sam postupno svodila bolove na minimum, s vremenom sam počela učiti odabirati ciljeve i ne trošiti svoje tijelo na štetu mira vlastite glave.

I kad sam doista spasila tijelo i digla glavu gore, zaredale su čudne pojave. Recimo….ostavimo to za slijedeći nastavak.