o autoru

Moja priča 3. dio: Zašto je glava na vrhu tijela

Treći nastavak: Skrivene poruke u tajnim hodnicima  

Samo blagi Bog zna kako sam ustala nakon terapije kristalima, ali – ustala sam. To ushićenje koje sam doživjela, taj trenutak kad je “nešto” konačno djelovalo na poboljšanje mojeg stanja, jer tada nikakve fizikalne terapije pomagale nisu…taj trenutak, to ushićenje, to blaženo olakšanje nikada neću zaboraviti. Bilo je prije dvadeset godina, kao da je bilo prije dvije minute!

Stojeći, samostalno, po prvi put nakon dugog  razdoblja nepokretnosti, pokušavajući shvatiti što je to “nešto” što me pokrenulo nakon te terapije s kristalima, kao da sam, intuitivno i podsvjesno, počela shvaćati da se treba okrenuti onoj nekoj tajnoj vezi između mozga i tijela, duha i pokreta, glave  i tijela.

Postajalo mi je jasno da “nešto” ima veze s mojom vlastitom spremnošću da preispitujem svoje tijelo, da  nekako ima veze i sa “signalima” koje mu šaljem, dakle s onim što obično nazivamo – voljom. Snaga volje i ozdravljenje? Je li to objašnjenje? Kako to otkriti.

Kako sam s vremenom i vježbanjem počela obnavljati svoju snagu i pokretljivost, tako sam pokušala naći načine da odgovorim na ta silna pitanja. Kako sam obnovila snagu i zdravlje? Kako to da je “nešto” bilo snažnije od medicine i fizikalnih terapija? Kakva je veza između mojih razmišljanja i htijenja i moje obnovljene pokretljivosti?

Ali, u to vrijeme, prije dvadesetak godina, nije baš bilo radionica, tečajeva ili seminara koji bi mladoj i neupućenoj djevojci pomogli da odgovori na ta pitanja. Danas, kad je takvih prigoda i ustanova mnogo, gotovo da mi je drago što u tim vremenima nikakvih “pomagala” nije bilo – mene su mučila silna pitanja i ja sam silno htjela naći odgovore, pa nije bilo druge nego se okrenuti sebi. Početi osluškivati vlastito tijelo i duh, tragati za skrivenim porukama, slušati udaljene glasove i nekako ih “prevoditi” na riječi koje će mi biti razumljive. Znam, čim poćnem govoriti o “slušanju unutarnjih poruka” mnogi će postati sumnjičavi, zavrtjeti glavama. Znam, u to doba i sama se znala uhvatiti u preispitivanju: kakvi glasovi, kakve poruke, jesi li ti “normalna”.

Ali, poruke su nastavile dolaziti, noću ili dok sam odmarala tijekom dana, nisu posustajale. Tek ću kasnije shvatiti da su ti moji “trenuci odmaranja” zapravo bili moji prvi, nesvjesni, iskoraci ka meditaciji.

S vremenom, nekako vođena “odozgo”, kako sam to sebi objašnjavala, uspjela sam saznati za odgovarajuće seminare, tečajeve, knjige…pa je to obrazovanje počelo pomagati da sve jasnije uvidim vezu između duha i tijela, da sve jasnije shvatim, kako sam znala u šali govoriti, zašto je glava na vrhu tijela. Drugim riječima, zašto snaga volje pokreće sve.

Spomenuh knjige. Nesporno su korisne i važne – ali, s dužnim poštovanjem, proučavanje literature samo po sebi ne jamči ništa. Jednako kao ni nebrojeni seminari i predavanja. Jedino jamstvo stvarne spoznaje je uranjanje u vlastito biće. Ako se ne uhvatite “u koštac” sami sa sobom, ako ne zaronite duboko u skrivene hodnike vlastita bića, ništa se neće dogoditi. 

To se naziva – samopomoć.

Na ovom svojem dugom putovanju od straha i boli do do snage i volje, susretala sam se s tehnikama pomoći ili samopomoći. Većinu sam naučila, neke i sama isprobala. Koja je najbolja? Svi klijenti prvo postave to pitanje. I ja uvijek odgovaram – sve su najbolje! Jedino je na vama da otkrijete koja je upravo vama najkorisnija, koja će upravo vama dati najbolje rezultate. Neki će hvaliti bioenergiju, neki će se zaklinjati u ho’  oponopono. I svi su u pravu. 

Osobno, ja sam u procese samopomoći krenula s kristaloterapijom i bioenergijom. Nadopunjala sam to kasnije spravljajući razne balzame i kreme za bolna mjesta na tijelu. Dijelila sam svoje pripravke s osobama koje su to željele i zatražile. Svemu se kasnije pridružila i meditacija, sada već svjesna, uvelike oslonjena o tada već usvojeno znanje o čakrama. Pomalo se to moje uranjanje u sebe počelo širiti – pomalo sam počela dijeliti svoja nova znanja s  drugima, isprva s malim skupinama istomišljenika, spremnih na promjenu, na traganje, otvaranje. Postupno, i ti novi tragači po hodnicima vlastitih duša i tijela postajali su sve brojniji, osjećali su se bolje, opuštenije. Njihova novo otkrivena sreća i mene je sve više ispunjavala.

Dok nije došlo novo upozorenje!

Od siline oduševljenja tom ogromnom promjenom u mojem tijelu  i duhu, od tog silnog iskoraka od straha i boli ka snazi i sreći, uspjela sam ponovo “zaboraviti” svoje tijelo. Srećom, samo na krakto, tako da sam vrlo brzo ponovo obnovila snagu. Ali, upozorenje je bilo izravno i strašno: nikad ne zaboravi slušati svoje tijelo, ona glava na vrhu mora znati što treba činiti! 

Ona poznata izreka kaže kako “bolestan čovjek ima samo jednu želju, a zdrav čovjek ih ima puno više“ pokazala se točnom i  na mojem primjeru. Upravo to je, nakratko, postao moj problem – kad sam uspjela prevladati svoje strahove i boli, tako sam silno željela početi pomagati drugima, ljudima oko sebe, da nauče podijeliti istu snagu volje i istu radost  obnovljena tijela, da sam ponovo zaboravila na samu sebe. Srećom, tijelo pamti, tijelo šalje signale. A ja sam do tada već naučila “primati poruke”, tako da je taj novi izazov brzo prevladan. Pomaži drugima, ali misli i na sebe. 

Ukratko, s vremenom sam proširivala svoja znanja, prošla brojne tečajeve i seminare, radila na osobnom razvoju, stjecala iskustva, radila sa sve većim brojem klijenata – od jednogodišnjeg dječaka do osamdesetogodišnjeg umirovljenika – stjecala samopouzdanje, ali i poštovanje. Jer, osjećala sam i pokazivalo se da su razne terapije koje sam poduzimala i primjenjivala davale rezultate. 

Cijeli se taj proces, jednostavno rečeno, svodio na – vlastitu promjenu. Na promjenu mojeg vlastitog bića, spoznaja, navika. Na ono što nazivam – osobni rast! Bila sam, slikovito rečeno, bolno zgrčena i nepokretna, a na kraju tog procesa eto me uspravne, pune samopouzdanja, eto me čak ispunjene novim znanjima koja mi omogućuju da i drugima pomognem oko njihova osobnog rasta!

No, na tom putu, koliko god usredotočena na sebe i tajne hodnike bića, nisam mogla ne zamijetiti da postoje i oni koji su na sve te promjene gledali s priličnom odbojnošću. Za mnoge je taj moj zaokret, ta promjena, bila nepotrebna, zastrašujuća…kao da su iza ugla šaputali “kamo sve to vodi?”, kao da su tražili ono moje ranije Ja.

Kao da su se plašili da će moje mijenjanje početi i njih mijenjati. Ali, o tome u slijedećem nastavku ove moje priče.