o autoru

Moja priča 4. dio: Zašto je glava na vrhu tijela 

Četvrti nastavak: Sretan je onaj tko uspije “stati na svoje noge”

Pokušala sam u dosadašnjim nastavcima opisati kako sam od nepokretnosti, boli i straha, vlastitim naporima i promjenama, dostigla točku s koje sam, slikovito rečeno, u najširem smislu rijeći “stala na svoje noge”: od nepokretnosti do stjecanja novog samopouzdanja, kroz duboke promjene izvedene snagom volje i usvajanjem novih  spoznaja. 

Na tom putu susrela sam ne samo svoje pravo, unutarnje Ja, nego i brojne istomišljenike. Na tom putu sam i pomogla mnogim ljudima. Ali, na tom putu je bilo i onih koji su sve promatrali s nekom vrsti nevjerice, pa čak i odbojnosti.

Kao da su, promatrajući me, negdje iza ugla u sebi mrmljali: što to ona radi, čemu sve te njene mijene?

Iz toga se mogla izvući samo jedna pouka: ljudi se boje promjena.

Promjena je izazov, promjena traži novi trud, promjena traži uranjanje u sebe i u vlastiti život. Jedna od mojih klijentica je  jednostavno opisala taj strah od promjene – kaže, ne mogu ni boju kose promijeniti, a da to ne izazove stres, kako onda da mijenjam sebe?

Promatrajući svoje klijente, pa i bliske ljude oko sebe, lako sam uočila da bi svi oni vrlo rado nešto promijenili oko sebe, kod druge osobe…ali ne kod sebe. Uostalom, stalno slušamo kako ljudi ocjenjuju druge s neskrivenim kritičnim tonom…moja je majka ovakva, moja je snaha onakva, moj suprug više nije onaj zakojeg sam se udala…sve s tonom koji upućuje da se sve te majke, snahe i supruzi trebaju – promijeniti. Svi bi promijene kod drugih, ali ne i kod sebe. Najčešće, ljudi  u drugima traže razlog svojeg nezadovoljstva, umjesto da shvate da su oni sami nositelji promjene. Najčešće, stoga, do promjena i ne dolazi, životi se nastavljaju u smjenama nezadovoljstava i rutine. Krug se zatvara.

Moje iskustvo jasno govori da iz tog kruga treba tražiti izlaz. Kvaka na vratima tog izlaza zove se – promjena. Kad se zaredaju teške situacije, kad se nezadovoljstva pretvore u svakodnevicu, kad zaprijeti bolest…vrijeme je da se dohvati ta kvaka Promjene.

Naravno, pothvat nije lak. Odluka je sama po sebi teška, jer znači prekid s najvećim dijelom prošlog balasta. Provedba je još teža. I rijetko će je tko iznijeti sam, bez nekog oslonca, bez nečije potpore.

Moja sestra Katarina mlađa je od mene desetak godina. Dok sam ja prolazila svoje životne drame, ona je još bila djevojčica, ali vidjela sam da  i ona proživljava sve te tegobe. Vidjela sam da dijeli i moje boli i moje kasnije napore da se kroz samopomoć izvedem iz tih mračnih hodnika. Bila je, riječju, savršena sestra, moj najveći oslonac u tim trenucima. I kako su mene bolovi i nepokretnost spriječavali da u potpunosti budem majka, Katarina je bila i savršena teta svojoj nećakinji, mojoj kćeri. 

Bila je i ostala jedina osoba koja nikada, niti u jednom trenutku nije posumnjala u moju bol, osoba koja me u potpunosti podržavala. I čini to i danas. Trebam li uopće reći koliki je oslonac bila kad je najčešće upravo ona pristajala da s njom radim i vježbam svaku pojedinu novu tehniku ili postupak pomoći koju bih naučila. Katarina, “pokusni kunić”, najdraža!

Iznimno je važno, i to upotpunjuje sreću i samopouzdanje, ako uz osobu poput Katarine nađete i nekoga sa stručnim znanjem, nekoga u kojeg ćete imati povjerenja, nekoga tko će vas usmjeravati u usvajanju novih znanja, poticati bez pretjeranog inzistiranja, ali uvijek spremnu da pruži ruku, bilo da vas pridrži kad se čini da klonete bilo da vam čestita kad uspijevate.

Vjerujte mi, koliko god sve ovisi o  vama, jer vi ćete naučiti slušati poruke i glasove koji će vas voditi u promjene…ali ipak ćete trebati takvu osobu, osobu koja će nekako neprimjetnom stajati uz vas, osobu za koju ćete uvijek znati da je “tu”. 

Danas znam da ono što me nekad znalo mučiti ili ljutiti nije ništa drugo nego – život sam. Usponi i padovi, bol i strahovi, nagrade i sreća. Nekad bi me padovi ili stahovi mučili, grčili…uostalom, vjerojatno je i onaj davni gotovo kobni grč u leđima bio posljedica tog duševnog grča. I nije to mogao ustanoviti nijedan CT i nijedan fizioterapeut. Dok sama nisam oslobodila svoje tijelo, dok nisam naučila slušati poruke vlastita tijela.

Moje su mijene s vremenom vodile i do novih spoznaja. S novim pogledima, počela sam drukčije gledati i na vlastiti život. Moj novi život tražio je i novo okruženje: primjerice, u nekom trenutku sam shvatila da moj brak nije ono što bih željela. Sačuvati takav brak, samo radi “čuvanja braka”, značilo bi ići protiv sebe i svojih uvjerenja, a to je izazivalo nove grčeve tijela. Dok sam preispitivala taj brak, znale bi me zaboljeti noge ili ramena, vraćao se stari grč. Tijelo je govorilo glavi da nešto poduzme!

I poduzela sam, rastala se… I otad su čuda počela ulaziti u moj život. Iskoračila sam u novo i nepoznati, ali niti jednog trena nisam požalila.

Naravno da nije bilo nimalo lako započeti novi život. Iskoračila sam u nepoznato, i apsolutno nikada nisam požalila. A jedno od tih novih čuda bili su, vjerujte mi, neki novi glasovi, neke nove poruke koje sam, u početku, čuvši ih, zanemarivala…No, s vremenom su ti glasovi u glavi postajali sve razgovjetniji, njihove poruke sve jasnije i izravnije, u snu ili na javi. Shvatila sam da mi se obraćaju – Anđeli!  Počela sam se tome sve više posvećivati, proučavati literaturu, savjetovati se…S vremenom, počele su dolaziti i poruke povezane s drugim osobama – sad se ti glasovi više nisu obraćali s  porukom koja bi se odnosila samo na mene, već sam dobijala poruke  o drugim osobama, poruke o tomu što bi oni trebali učiniti, čak i poruke što bi im se moglo dogoditi, tako da ih upozorim, usmjerim.

Nije to sve prolazilo bez zbrke u mojoj glavi. Čula bih poruku koju bih trebala prenijeti nekoj prijateljici…ali, kako to učiniti, kako joj pristupiti i reći “slušaj, tvoj mi je anđeo noćas šapnuo da bi trebala..”? 

Tijekom vremena i to sam naučila i zahvalna sam anđelima…ali i sebi! Nije se bilo lako prepustiti vodstvu bića koja, za većinu ljudi, uopće ne postoje. Ali, i kad ne znamo, oni su tu, s nama i nad nama. Bdiju.

Višeo anđelima i anđeoskim pričama možete pročitati na FB stranici Ljubičasta Nina

Eto, to je moja priča. To je priča o izlasku iz kruga boli i grča, izlasku iz kruga tmurnog i rutinskog, priča o promjenama i priča o tome… Da, zašto je glava na vrhu tijela?

Ništa, naravno, ne želim nametati. Nikako ne želim reći da je ovo bio i ostao najbolji put. Ali, bit ću sretna već  i ako vas ova priča potakne da shvatite da imate svoj put. Na vama je da odlučite hoćete li njime krenuti. Na vama će biti i da vidite gdje su vam suputnici i oslonci, nikada ne zaboravljajući da ste, od svih njih, i jednih i drugih, najvažniji – vi sami.

Posvetite se sebi, uronite u sebe, usmjerite pozornost na sebe, nađite se i  pokrenite. Možda će na tom putu neke osobe ostati za vama, polako se gubiti iza obzorja, ali će nadolaziti neki novi ljudi, ljudi bliži vašem novom zivotu.

Eto, to je moja priča. Ono što je počelo kao grč tijela, pretvorilo se u oslobođenje od grča života. 

Prihvatite izazov. Iskoračite.

Možda nećete moći sami, možda će zatrebati pomoć – spremna sam odgovoriti, savjetovati… Zajednički razgovor otvorit će, uvjerena sam, jer sam se dosad nebrojeno puta uvjerila, neka nova vrata i usmjeriti vas ka rješavanju vaših problema, grčeva. O mojoj zadaći na tom vašem putu pročitajte ovdje. A o tome kako možete sami sebi pomoći da krenete u promjenu pogledajte ovdje (CC tretmani)

Za kraj, najvažnije – vjerujte u sebe! Krenite, polako, uronite u sebe i preispitajte što želite u životu i od života, slušajte što vam govori tijelo i počnite donositi odluke. Jer, i  vama je glava na vrhu tijela!