o autoru

Moja priča: Zašto je glava na vrhu tijela

Prvi nastavak: Noćna mora, strah i neizvjesnost

Nakon nedavne kratke reportaže na HTV o “mojem slučaju”, dakle o mojem iskustvu samopomoći  i o tome kao sam uspjela prevladati strašan izazov s kojim sam se svojedobno suočila, uslijedila je bujica pitanja. Mnogi su zvali, pisali, htjeli detalje…

Odlučih stoga odgovoriti – ne toliko zbog sebe niti zbog potrebe da ponovo prolazim kroz detalje tadašnjih strašnih muka, već zato da ti odgovori budu od koristi i drugima. Proći ću kroz to razdoblje, opisati detalje tih patnji,  u nadi da će snaga koju sam otkrila u sebi osnažiti i vas. 

Postavit ću tu priću na svoj blog, a uskoro će uslijediti web stranica za lakšu komunikaciju.

Kako je počelo?  

Sad će tome biti već više od dvadeset godina, ali ja se itekako sjećam svake minute tog razdoblja. Na jednom bezazlenom neurološkom pregledu liječnica je utvrdila da vjerojatno imam “nekakav tumor” ili “nešto opasno” na mozgu. Nije to ona rekla tek tako, ovlaš, bila je ozbiljna…ta njena ozbiljnost zapravo je još više pojačala moj prvotni strah. Uostalom, treba li uopće opisivati kako se čovjek osjeća kad čuje takvu dijagnozu, k tome još tako neodređenu. Nepoznato samo pojačava strah.

Uputila me nahitno na “snimanje” – mlada, neupučena, nisam ja tada ni znala što je to CT, ali s ta dva obićna slova počinje razdoblje moje strašne muke, šokova i izazova. Dva slova koja su trebala razjasniti što se dogadđa, a u meni su zapravo otvorili ponor nepoznanica.Blagi Bože, oni će ulaziti u moj mozak…ništa strašnije nisam mogla zamisliti.

No, srećom, pokazalo se da nema tumora. Dva slova su donijela olakšanje. Ali, u svakodnevici, moje se stanje nije mijenjalo – bolovi su postajali neizdrzivi, leđa iskrivljena…možda je i stres od tog prvotnog “nalaza” pojačao bol, tko će znati. U svakom slučaju, sve slabije pokretna, sve uplašenija jer liječnici nikako da utvrde uzrok tih bolova u već iskrivljenim leđima, a ja sam u to doba već bila majka predivne djevojčice…kako ću brinuti o njoj, kako ću za njom trčati kad i sama već jedva da mogu hodati, kad sam sve češće ostajala ukočena, sve manje pokretnih leđa i udova. I umjesto da radim, brinem o kućanstvu i šetam kćerku, ja sam počela šetati po bolnicama. Ne, nisam šetala – nakon nekog vremena nosili su me, nepokretnu. 

Činilo se kao da se liječnici utrkuju u dijagnozama, svaki specijalist je donosio svoje zaključke, a krajnjeg zaključka nigdje. S već nebrojenim snimanjima mozga, kičme, kostiju, s kilogramima raznih lijekova i litrama injekcija protiv bolova, osjećala sam se kao kakav kemijski laboratorij, činilo mi se ponekad kao da će iz mojeg tijela početi isijavati munje i zračenja, kao da stalno struje rentgeni, kao da mi je tijelo neki podrum samog Nikole Tesle. 

Znam, zdrave osobe jedva da mogu pojmiti takvo stanje. Sreća je uglavnom nevidljiva, tek kad se život zamrači postaje jasno koliko je vrijedno svijetlo. Zdravlje.

Onako nepokretna, ali i posve zbunjena jer nitko nije nalazio uzroka,a još manje lijeka, ležeći, počela sam prispitivati samu sebe. Znala sam da se nešto događa, no nisam znala što. Što je to što toliko boli, savija, koči i ne dopušta normalan život. Što to probada moja leđa? Otkud je došlo? Hoće li nestati? Kako?  Prolazili su dani i mjeseci, pa i cijela godina. I povrh svega, već shrvana tim silnim pitanjima i suočena s tim strašnim neizvjesnostima…hoću li ja ikada više normalno hodati?…nikada strašnijeg pitanja u životu…povrh svega, dakle, jedne se noći dogodilo najstrašnije: okrenuh se, u snu, nekako u stranu i užasavajuća bol me probudila. Ostadoh potpuno nepokretna.

Do jutra su sati izgledali kao godine. Stisnutih usnica, užasnuta, uplašena, čekala sam jutro. O ustajanju nisam mogla ni pomisliti, ma niti o bilo kakvom pokretu na samom krevetu. Danima, tjednima.

Sve se to, da bude još gore, događalo u sredini u kojoj neuki ljudi i neiskusni liječnici nisu baš bili uvjereni u ozbiljnost slučaja. Daj, mlada si, kakvi strašni bolovi….o šaputanju iza leđa o tome kako izmišljam jer sam lijena, jer ne želim ići na posao, o odbijanju bolovanja, o svim tim izlijevima omalovažavanja…bolje da ne govorim. 

I to je još jedan razlog zašto sve ovo pišem. Jer, mislim da može koristiti da prepoznate kako se ljudi, zapravo, odnose spram vas. Tko vjeruje, tko sumnja, tko je licemjeran, tko pomaže kad je najteže.

Ono što slijedi u nastavku bit će priča o prekretnici u mojem životu. Danas to znam, svjesna sam svega, ali tada… Dok su me na rukama nosili po hodnicima, bolnicama i toplicama, tada sam već gotovo bila uvjerena da nikad više neću stati na noge i normalno hodati. 

I početi razmišljati o vlastitom tijelu i duhu. I polako početi shvaćati zašto je glava na vrhu tijela.